U pohodu na Novi Zeland autostopom Varaždinac Tomica Kristić našao se slučajno u Omanu
Zašto Oman? Jednostavno - put me odveo tamo, počinje pustolovac Tomica Kristić. Ovaj Varaždinac u listopadu prošle godine krenuo je na veliko putovanje koje se pretvorilo u pravi mali projekt “Putovanje u Međuzemlje” (Facebook: Tomica Kristic - Journey to Middle-earth). Cilj - doći do Novog Zelanda u dvije godine autostopom. E, sad, Oman nije bio na popisu, no zeznula ga je pakistanska viza koju nije nabavio na vrijeme, a kako su Pakistanci prilično radikalni s izdavanjem viza ako se nalazite izvan vlastite zemlje, iz Irana skrenuo je dolje u UAE, a nakon toga u ovu jaaako bogatu zemlju za koju je mislio sve samo da nije toliko bogata. I koja ga je u svemu oduševila. Čak je i u Dubaiju prošao jeftinije.
- Zemlja ima jednu od najjačih valuta na svijetu, voze bijesne aute, a zanimljivo je kako poslovni Omanci ne nose odijela nego tradicionalnu omansku odjeću dishdashu - priča Tomica i dodaje da mu je trebalo sedam auta da dođe do omanske granice od Dubaija, iz kojeg je krenuo. Tu su peripetije tek počele.
- Samo jedan pogled na moju putovnicu bio je dovoljan da nam carinik naredi da izađemo iz auta. Počela je komunikacija na arapskom koju uvijek entuzijastično slušam u nadi da ću nešto razumjeti (smijeh). No drugi čovjek mi na engleskom objašnjava da je ova granica predviđena samo za Omance, Emiratajce, Saudijce, Katarce... Moram okušati sreću na drugoj granici. To znači da se moram vratiti 70-ak km natrag i na zadnjem raskrižju koje sam vidio skrenuti desno čija cesta vodi na drugu granicu. Tamo me dočekala druga situacija. Za izlazak iz zemlje trebao sam platiti deset dolara. Pedeset minuta mi je trebalo da skužim da od mojeg nagovaranja da me iz zemlje puste besplatno neće biti ništa - govori. U inat prema njima, prema sebi i prema svima (ipak je to bio budžet za tri dana) tu noć prespavao je u ničijoj zemlji, u međuprostoru između UAE-a i omanske granice. Couchsurfing je glavni “pomagač” na putu što se tiče smještaja, a u glavnom gradu Muscatu uskočila su poznanstva pa je dobio besplatan apartman.
- ‘Ovdje se stvarno dobro živi’, pričaju lokalci. Istina. Nitko se ne žali na život i svima je dobro. Skoro nitko. U zadnjih nekoliko dana sreo sam ljude koji su imali malo drukčiji odgovor. ‘Maaa, dobro je..., ali ta nafta. Cijena joj je počela ozbiljno padati i uskoro se sprema nešto ozbiljno’. Oman je savršena zemlja za stopiranje. Najsavršenija dosad. Aute je ovdje zaustaviti prelako. Kad vozači ugledaju palac, jednostavno polude. Stane svaki drugi auto, ponekad i svaki. U tri tjedna boravka ovdje promijenio sam oko 150 auta, ako ne i više. Malo manje od deset na dan. Kad trebam ići u dućan, dignem palac. Kad se izgubim, dignem palac. Kad trebam bilo što, dignem palac - smijući se govori Tomica. Nakon četiri dana lagodnog odmora zaintrigirale su ga priče o Salalahu, gradu na jugu. Još kad je saznao da je tamo smještena najveća luka u Omanu (poslije ćete saznati i zašto), bio je na cesti prema jugu.
- Izabrao sam Muscat - Salalah Costal Road, cestu koja se proteže malo uz obalu, malo po pustinji. Najljepša cesta Omana. Već isti dan došao sam u Sur, grad udaljen 200-tinjak km od Muscata. Grad je poznat po udaljenim plažama i velikim kornjačama, tzv. green sea turtle. Sreo sam lokalne ljude koji su mi savjetovali da je najbolje vrijeme da ih vidim između 21 i 23 sata. Kombinacija priče lokalaca i moje strpljivo čekanje urodilo je plodom. Nešto poslije 22 sata pojavile su se dvije kornjače. Velike. Niotkuda. Kao da su mi lokalci to inscenirali - priča oduševljeno.
Tri dana su mu trebala da dođe do Salalaha. Promijenio je oko 20 auta, a najdulje se vozio sa Saleejem, oko 400 km, koji ga je i ostavio tamo.
- To je zaista drukčiji grad od ostatka Omana. Nalazi se na jugu države, omeđen planinskim lancem koji je zaslužan za tropsku klimu. Kroz cijelu godinu klima je ista kao i u ostatku Omana, ali kad dođe ljeto, pustinjska se klima pretvara u tropsku. Kiša počinje padati početkom 6. mjeseca i ne zaustavlja se sve do rujna. Posljedica toga rast je svega mogućega tropskog voća i povrća. Sve se zeleni od života ovdje. Kad biste izvan sezone uzeli sobu, noć biste platili 10 riala (200 kn). Tijekom sezone noćenje u istoj sobi platit ćete 200 riala (4000 kn). U vrijeme te ‘salalahajske’ sezone cijeli Oman dolazi ovdje. Grad se napuni ljudima i lokalci, čak i vlasti, odluče dići cijene svega. Naravno, zašto ne zaraditi?. U sezoni kiše vožnja prema gradu stvarno je nesvakidašnja. Par desetaka km prije grada nalazite se u pustinji gdje je temperatura između 40-50 stupnjeva. Samo 40 km nakon, kad prijeđete planine, temperatura će pasti za 20. Iz užarene pustinje dođete u tropski zeleni kraj ispunjen kišom. Nesvakidašnja situacija - otkriva Tomica.
Jedan od razloga zašto je otišao na jug Omana bio je taj što je pokušao i pronaći brod za Indiju za daljnji nastavak pustolovne misije. No naišao je na zid, točnije, tri dozvole koje je bilo nemoguće pribaviti. Osim pronaći mali privatni brod koji plovi prema Indiji. ‘Ako ga želiš pronaći, morat ćeš se vratiti u Dubai’, savjetovali su mu lokalci. I to u Dubaiju, kako su mu rekli. Tražiti taj brodić ili kupiti avionsku kartu (oko 600 kn; i tako prekršiti autostopiranje do N. Zelanda), mučilo ga je cijelo vrijeme, no vrludajući egzotičnim Salalahom, zaključio je da mu je isplativija opcija B. Šesti dan, otkad je napustio Muscat i došao do juga Omana, odlučio se požuriti natrag te je samo u jednom danu dosegao sjever zemlje te prošao oko 1200 km. U tih šest dana, ističe, prestopirao je 2271 km te živio pravim nomadskim životom. Bez saznanja gdje će završiti, bez saznanja gdje će provesti noć, tih šest dana bilo mu je dosad najintenzivnije iskustvo na ovom putovanju. - Petak i subota u arapskom svijetu znače vikend.
Prvog dana vikenda u jutarnjim se satima po cijelom Omanu održava tradicionalni sajam. Jedan takav, najpoznatiji i s najvećom tradicijom, održava se u gradiću Nizwi, 150 km od Muscata, Nizwa Friday Souq. Odlučio sam opet dignuti palac te iz Muscata spustiti se 170 km južnije i otići tamo. S prvim zrakama sunca lokalni ljudi nasrnu na svoja prazna rezervirana mjesta koja u sat vremena napune raznovrsnim stvarima. Samo je sat vremena dovoljno da se prazni sajam pretvori u žive tržnice prepune ljudima. Krave, bikovi, ovce, koze, kanarinci, voće, povrće, meso... sve će vas to zateći tamo. S lokalnih se sela spuštaju kamioni prepuni stoke u nadi da će ih na sajmu sve prodati. Cijeli show završava već u 10 sati ujutro te u 11 kao da ništa nije bilo. Sajam koji se ne viđa često. Sajam na kojem spoznajete nekadašnje omanske običaje. Sajam s kojim otputujete u prošlost sultanskog života - ispričao nam je Tomica, koji trenutačno putuje po Tajlandu, volontirajući za smještaj i hranu, u potrazi za novim uzbuđenjima, sanjarenjima i otkrivanjem novih kultura.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.